dinko štambak

Dinko Štambak rođen je 21. srpnja 1912. u Donjem Docu. Radno djetinjstvo proveo je u Splitu (1913. do 1919. godine) i Imotskom (1919. do 1924. godine). Nakon završetka osnovne škole otišao je u Klasičnu gimnaziju u Sinju 1924. do 1930. godine. Tada je otišao u novicijat, proveo godinu dana u Makarskoj i Zaostrogu te obukao habit i uzeo ime fra Leon. U jesen 1931. godine nastavio je u Sinju franjevačku gimnaziju, a od 1933. godine studij teologije u Makarskoj. Već u to vrijeme počeo se baviti književnim radom i objavljivati u časopisima. Nakon dugog razmišljanja, početkom 1937. godine podnio je zahtjev za prekidom školovanja i napuštanjem reda. U Omišu je dočekao dozvolu pape Pia XI i na Veliki Petak 1937. godine otišao za Split, a potom u Zagreb.

Upisao se na Filozofski fakultet – engleski, francuski i hrvatski jezika s poviješću. Nastavio se baviti književnim radom pišući pjesme, članke, kritike i eseje, a u to je doba upoznao brojne studente, buduće velike književnike Ranka Marinkovića, Ivana Gorana Kovačića, Dragutina Tadijanovića, Juru Kaštelana, a nakon što je 1940. godine u Zagreb došao Tin Ujević postaje njegov blizak prijatelj. U jesen 1940. godine postao je novinar i pisao je za zagrebački Obzor, Večer i Svijet 7 dana sve do sloma Kraljevine Jugoslavije u proljeće 1941. godine kada ostaje bez posla. Ubrzo se uz pomoć Mate Ujevića zaposlio u HIBZ-u gdje je radio kao korektor i prevoditelj.  S francuskog je preveo memoare (Josip Neustadter Ban Jelačić) i niz romansiranih biografija (Luj XIV, Cervantes, Chopin i Musset).

U ljeto 1943. godine diplomirao je na Filozofskom fakultetu, a godinu dana kasnije odlazi u partizane. Kraj rata dočekao je u Splitu kao šef stranog tiska pri vladi Narodne Republike Hrvtske. Sredinom svibnja 1945. godine vratio se u Zagreb, a u jesen iste godine prijavio se na natječaj za doktorske stipendije francuske vlade. U studenom 1945. otišao je na doktorski doktorski studij na Sorbonni, ali zbog sukoba s komunističkim vlastima 1947. godine ostao je bez stipendije i putovnice. Nije završio doktorski studij, već se zaposlio u Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja gdje se bavio sociologijom. Od 1952. kada je napustio sociološka istraživana radio je kao književni izvjestitelj i kritičar francuskoga radija te davao privatne poduke. 1964. godine postao je profesor klasičnih jezika u gimnaziji za djecu s posebnim potrebama (Centre Etienne Marcel) gdje je ostao do umirovljenja.

Nakon neuspjeha u pisanju na francuskom tijekom 50ih, vraća se pisanju na hrvatski i od kraja 60ih se ponovo javlja u hrvatskim časopisima. U to doba sklapa ugovore za objavljivanje knjiga (Grčki puti i Pariska bohema) s Maticom Hrvatskom. Prvo objavljeno djelo bila je Pariska bohema koju je 1973. objavilo Znanje. Uz putopise, pripovjetke i roman, u 80ima se počeo intenzivno baviti prevođenjem s grčkog i francuskog, a objavljuje i u dnevnim novinama. U tim godinama uz stara poznanstva stječe i brojne mlađe prijatelje i poznanike poput Vjerana Zuppe, Predraga Matvejevića, Danila Kiša i ostalih. S mnogima od njih sretao se u Parizu, a svake godine redovito je i po više puta dolazio u Hrvatsku.

Strastveni pušač razbolio se u proljeće 1987. godine, a umro je u Parizu 24. travnja 1989. godine nakon čega je pokopan u Imotskom.

Dodatne informacije na nikola.stambak@gmail.com